looking for light....
...nemaš razloga za strah...vjeruj mi...
„ti nemaš razlog da bojiš se
jer sam tu za tebe
osloni se
osloni na mene
kad odu svi i loše ti krene
osloni se na mene ti
ako te život iznevjeri.“
Tiho svira radio....ali spavam...ne budim se....
Hmmm tko to pjeva...da znam onaj Novković...
I opet spavam....ali nešta je drugačije, budim se i osjetim netko je tu.
Tko si ti? pitam ga kroz san.
Nije bitno...tiho mi odgovara.
Kako nije? Ne možeš doći i spavati pored mene ako te ne znam.
Odgovara mi lagano ljuto. A kako možeš nekoga znati? Kako možeš ikada ikoga upoznati?
Hmm istina ima donekle pravo, znamo li ikoga u životu? Upoznamo li ikoga , ma koliko noći u životu proveo pored nas, ma koliko dana sjedio s nama za stolom. Znamo li ikoga? Ili smo tek stranci koji se slučajno nađu na određenom mjestu i shvate da im se navike poklapaju i da mogu podijeliti dan.
A kako si ušao? Znam da su mi vrata dobro zatvorena.
Sada se lagano smije i kroz smijeh mi govori...
Pa baš si ludica, znaš da nije bitan ključ da dođem.
Malo me plaši, ali opet ne osjećam se loše. Opuštenije razgovaram s njim.
Reci mi zašto si došao? Kako si se toga sjetio?
Malo se zamislio i lagano mi prešao rukom po kosi.
Pa poslali su me. Rekli su da si sama.
Ma kako on to zna...tko su oni koji ga poslali....i kako je pristao na to, a ne zna me. I tako smireno prelazi prstima preko moje kose kao da me zna cijelu vječnost.
Sama....pa nisam sama. ...da nisam....ima ljudi....ima ih tu okolo...negdje su tu...ne brini se ti ništa..možeš ići.
Opet se pojavio lagani topli osmijeh oko usta....Ne moraš meni lagati. Sve ja znam, poznajem te bolje od ikoga htjela ti to ili ne. Zato su me i poslali.
Sad već potpuno budna pitam ga odrješitije kako se zoveš, odakle si ? I dalje mi nije jasno zašto ponavljaš da me znaš...nitko mene ne zna...nitko.
Zamislio se i naslonio glavu na dlan. Gleda me i kao da provocira. A otkada su tebi bitne te formalnosti? Uostalom znaš ti dobro tko sam ja.
Hladan znoj me lagano probio, uhvatila me nekakva slabost, znam da moram pobjeći. Nisam baš sigurna, ali eto dobro možeš sada otići obišao si me. Dobro sam ja.
Gledam prema prozoru i pitam se u kojem smjeru bježati. Za to vrijeme on se naslonio glavom na moje rame i samo se lagano smješka. I kao da zna o ćemu razmišljam.
Nemaš razloga bježati...tu sam jer ....ja ti neću nauditi ..ja...ja te...
Nisam tražila da dovrši rečenicu.Sjedila sam još koji tren i zamišljeno gledala u daljinu. Znala sam što je htio reći. Ne znam kako ali ipak je bio u pravu, znam ga.
Rano je ...htjela bi još malo spavati.
U sljedećem trenutku osjetila sam samo da me rukama povukao lagano nazad prema jastuku. Hajde, vrijeme je onda za spavanje. Ne znam zašto sam poslušala, vjerojatno je to bila najblesavija stvar koju sam mogla napraviti....ali bila je to za mene najbolja stvar. Zagrlila sam ga i zažmirila. Lijepo sanjaj rekao je...
Hoćeš li biti tu kad se probudim?
Nikuda ne idem, kada se probudiš bit će dan i vidjet ćeš da dobro znaš tko sam....
Poslala me sudbina....vrijeme je da zaboraviš na tamu i na tugu.
Spavaj...spavaj...ujutro je sve bolje...
Znala sam da je istina...samo sam se bliže primaknula i zaspala.
Radio je svirao i dalje...
Netko je bio pored mene i tiho ponavljao tekst pjesme koja se vrtila na glazbenoj kutiji...
„kad život spusti zavjese
a sunce rijetko javi se
kad su dani preteški
i sreća te ne miluje
neka te moj pogled smiruje
kad misliš nema pomoći
neka te moj dodir izlijeći
za tebe ja ću pjevati
to je dobar osjećaj
i najviše bi volio da to bude običaj
svaki dan ljubav slaviti
od dobrog bolje praviti
bit ću kraj tebe
vjeruj mi
ti nemaš razlog da bojiš se
jer sam tu za tebe....“
...i ove noći...
Sunce zalazi...ide noć. Normalno...da. Ali sve su te noći...prazne, u bunilu, borbi jastuka,traženju,želji za odmorom...tišini i beskraju.
Kada zaklopim oči pojavljuje se put, put koji ne vodi nikuda....uvijek isti tunel na kraju kojega je negdje kažu svjetlo, smirenje. Postoji očito više razina...više puteljaka. Svakom prema zasluzi...
Bunilo ne prestaje, već me oblio i lagani znoj, onaj hladni znoj nelagode kada znaš da si sam...kada te strah...
...odjednom glas kao kroz kišu...“znaš da mi je stalo“....
Znam...
Gledam kroz prozor i grebem noktima po staklu..ne mogu van...
Vidim samo siluetu kako stoji na kiši... Nemoj stajati na kiši...razboljeti ćeš se. I dalje pokušavam razbiti staklo...ali neprobojno je...
Silueta strpljivo stoji....
Sve što se vidi u mraku su obrisi lagano svjetlucanje očiju..
...sati...
Jedna ružu je pala na tlo...silueta se počela udaljavati.
Kiša...opet kiša...i ove noći kiša...
Lupa po prozorima i topi se na jastucima...
Otvorila sam oči...opet nisam uspjela zaspati...
...kapi tišine...
Kažu da sve započinje u samoći, u tišini, izolaciji....sve misli dolaze iznutrai nikada si nismo bliži ...kada nikoga nema...
Večeras se imam u to priliku uvjeriti. Sama sam...kao i puno večeri prije ove,nikoga nema...samo ja i moje misli...bore se s okovim...bore se s vjetrom...
Tišina je moj prijatelj i najveći neprijatelj. U njoj se mogu sakriti...uvući u nju....ali...previše je tiho...previše... Odaje me kap koja je lupila na pogrešno mjesto, kap koja je svojom gorčinom i težinom otopila tlo.... tišina....
Luna svojom srebrnkastom svjetlosti obavija moju sobu nekom ledenom sjenom, nekom neodređenom bojom... likovi se gube u tom svjetlu..i sve je nejasno...čekaj samo tren...ne miči se...pa to je ogledalo.... a što to onda toliko sjaji...kakvo je to svjetlo u očima....?
Moja soba...predvorje vječnog mraka...ili tek postaja na kojoj treba okajati grijehe? Možda iz nekog drugog života. Da...sada ih okajavam ja...tako su nekada ispaštali drugi....tupog pogleda u nebo...ovo crno nebo...pitam se...koji su grijesi...i koja je kazna? Osudite me već jednom....
Dvije ruke zadnjim naporom pružaju se prema prividnom svjetlu i toplini.... idu prema dugi....a na licu kao da već titra osmijeh....
Dolazi...blizu je....evo je svjetlost.... zove se sreća.....
Zaletila se ...ne razmišlja...ne vidi da je to samo duga nacrtana na jednom prozoru...ne osjeti da ova crvena boja po njoj nije dugina svjetlost...samo duša koja je istekla polako....dok je staklo ukršavalo posljednju haljinu....haljina se poderala...uprljala....duga je kriva za sve....
I opet tišina...i puno mučnih i mračnih riječi na papiru...i samoća...nema više ni riječi, ostale su negdje između stakla i duše...između Neba i Zemlje...ostala je samo svjetlost Lune...i ona kap koja narušava tišinu...tu beskrajnu tišinu....
